Tradicija
Porodična tradicija duga dva vijeka
Ogranak Bubanja koji je savio svoje porodično gnijezdo na vrletima Stožera i Bliškove, pored ćudljive Ćehotine, zaorao je duboke tragove i u prošlosti i sadašnjosti. Poznati su po tome da ne žele da učine nažao čoveku, da mu napakoste, nego da čine dobra djela, bez interesa, ne tražeći ni pomoći, ni milosti, ni dobra do drugih ljudi.
Rodonaslednik - Mijailo, doselio se u Stožer ona prelazu iz 18. u 19. vijek ( oko 1790. godine). On je koliko je to uspijela da sačuva bogata tradicija, prvi medju Bubanjama krenuo protiv nedaća, boleštine, stao je da liječi prirodnim preparatima – melemima i ljekovitim biljem ljude i da se hvata u koštac sa ljudskom bolešću protiv smrti.
Sava Bubanja (18. i 19. vijek), sin Mijailov, imao je brojnu i za ugled porodicu, sinove: Pavla, Neška, Rista, Aleksu, Petra, Vuka-Vula, Miliju-Mića i kćeri Petru, Milicu, Stanicu i Mariju.
Najstariji brat iza očeve smrti preuzima svu brigu o braći i sestrama. Pavle Bubanja, nastavljajući porodičnu tradiciju i znanje djeda Mijaila liječio je čajevima i melemima mnoge bolesti, ali i rane i ozlijede od puščanih zrna i one "žive" o kojima se malo znalo. Već tada, u prvoj polovini 19. vijeka, pelcovao je protiv velikih boginja "melemio" rane i opekotine, ekcemom i raznim boleštinama napadnutu kožu. Liječio je narod kao narodni ljekar i bio čuven u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Srbiji… U ondašnjoj otomanskoj carevini liječio je i Srbe i Turke i stizao do svih velikih gradova onog doba kao što su Skoplje, Sarajevo, Prizren, Beograd, Instambul – Carigrad. Iako su mu rođenja braća, Vuk i Mićo Bubanja bili poznati hajduci i junaci (pripadnici čuvenog jezersko – šaranskog bataljona(1875-1878)), on je kod begova i aga imao imunitet. Turci ga nisu dirali, već su ga rado pozivali u goste zbog njegovih zasluga u liječenju raznih bolesti. Ušao je, još za života, u predanje, novine, knjige… Dakle, Pavle Bubanja (1830-1915), inače rođen u Stožeru kao sin Sava Bubanje, je kao glava porodice, morao da bdije i danju i noću nad njihovim sudbinama, da im otvara kapije ka putevima, da im obezbijedi materijalnu sigurnost. Bez ustručavanja, znalački se latio svetog, časnog posla, liječenja bolesnika. Kao malo ko, u ono vrijeme, upoznao je lijekovita svojstva bogatog i raznovrsnog biljnog svijeta koji je rastao na čistim, nezagadjenim prostranstvima njegove Bliškove, Stožera, Kovrena ali i Durmitora, Bjelasice, Komova, Ljubišnje… Po tome se Pavle brzo pročuo i van njegovog užeg zavičaja. Čajevima i melemima liječio je mnoge bolesti i rane, ozlijede od puščanih zrna, noža… Često je znao da kod težih oblika bolesti ostane uz bolesničku postelju duže, nedeljama, mjesecima i mjesecima… Kao ugledni domaćin i iscjelitelj umro je 1915. godine u Bliškovu. Sahranjen je kod manastira Bliškovo (pored izvora rijeke Ćehotine). Inače ovaj manastir je posvećen Vavedenju Bogorodice i smatra se da je iz 13. ili 14. vijeka. Otac Sava i djed Mijailo sahranjeni su u susjedno selo Stožer na Bubanjsko brdo i na bubanjsko groblje i pored vode Bubanja.
Posle Pavla, gotovo sa istim žarom, liječenjem se bavio Vladimir Malin (1865-1947), sin Pavlovog brata Neška koji je živio u Kovrenu. Učio je od svoga strica i naslijedio ga u liječenju čajevima i melemima.
Ćiro, sin Vladimirov – Malinov (1892-1983), gazio je očevim stopama, iako ne tako intenzivno kao Pavle i Malin, ali isto tako veoma uspješno.
Tradicija je trajala poput plime i osjeke, a Bato Bubanja, praunuk Pavlov, nastavljač je porodične tradicije. Priprema čajeve po starim receptima, ali se oslanja i na nauku, zvaničnu medicinu. Njegovi čajevi su atestirani i naučno ispitani i garancija su izuzetnog kvaliteta ovih proizvoda, spoja tradicije i naučnog pristupa u ovom nadasve humanom poslu. A Bato Bubanja mu se predao svim bićem. Poput predaka – za savremenike i potomsvo. Od malih nogu, tačnije od treće godine, kad ga otac i majka šalju djedu i babi na selo (Bliškovo), Bato, neuobičajeno za njegove godine, više boravi u prirodi ispod srdite planine Đovdanice koja kad se pogleda iz nizine sa obala Ćehotine i najniže stajne tačke Bliškove, izgleda kao da svojim vrhovima podupire tjeme nebesko. Tu ga njegov djed Miloš uvodi u tajne ljekovitog bilja kojim Bliškova obiluje u velikim i raznovrsnim količinama.
Danas, Bato - Pavle Bubanja živi u Beogradu. Završio je fakultet za menadžment u sportu u Novom Sadu. U cilju nadogradnje svog znanja upisao je i fakultet biologije. Dobitnik je brojnih zlatnih medalja na domaćim i medjunarodnim sajmovima lijekovitog bilja. Prilikom učešća na dva međunarodna sajma ljekovitog bilja i prirodnih preparata 2003. i 2004. godine u Novom Sadu osvojio je 11 zlatnih medalja i dva velika šampionska pehara za kvalitet i sastav. Nakon postignutih uspjeha dobija vjetar u leđa i posvećuje se naučnom radu na polju ljekovitog bilja. Izdavač je i glavni urednik časopisa "Priroda, ljepota i zdravlje" koji je izlazio 2004. i 2005. godine. Saradnik je i rado viđen gost više časopisa iz oblasti prirodnog liječenja. Predsjednik je NVO "Pokret zelenih Crne Gore" koja je aktivna na polju zaštite i očuvanja životne sredine. Trenutno priprema nekoliko knjiga koje se bave ovom nepresušnom tematikom, tj. ljekovitim biljem i njegovom upotrebom na korist čovjeku.
Bato Bubanja (Pavle) 2003. godine osvajač šampionskog pehara i 4 zlatne medalje na međunarodnom sajmu.
Bato Bubanja (slika iz 1978. godine na obroncima sela Bliškovo (počeci njegovog interesovanja za bilje) i kuća njegovog djeda Miloša (1909-1981) - sina Pavla Bubanje (1830-1915).
Počeci njegovog interesovanja začeti su u ovoj kući (slika sela Bliškovo pored izvora rijeke Ćehotine iz 1978. godine - NV. 1300 m.)
Bato Bubanja (Pavle) 2003. godine osvajač šampionskog pehara i 4 zlatne medalje na međunarodnom sajmu.
Bato Bubanja (Pavle) 2004. godine osvajač velikog šampionskog pehara (apsolutni šampion) i 7 zlatnih medalja na međunarodnom sajmu.